CITIES, spatial poetics

To je ta Evropa, o kojoj piše malograđanski štampa da je velegradska i zapadnjačka, zagrebačka Evropa. Međutim, sve to samo je esplanadska kulisa. Dođite, molim vas, sa mnom prijeko na drugu stranu kolodvora, iza Podvožnjaka, ni dvjesto metara od gradskog centra, slika je zakulisno kobna, kao što je sve fatalno što je zakulisno: trnjanske petrolejke, blato do gležnja, prizemnice s trulim tarabama, seoske bašte (krastavci, tikve, ribiz i grah), kudravi psi bez marke, krave na melankoličnom povratku iz Vrbika, u predvečerje, selendra bez građevinskog reda, bez plana, sve gnjile kolibe s vlažnom horizontalom vodene razine od posljednje katastrofalne poplave koja se tu javlja s matematskom neizbježnošću: sezonski pravilno dvaput, svakog proljeća i svake jeseni, već kako padaju kiše oko Rjavine i Mezaklje na Feldesu. Patke po barama, otvorene toalete, malarija, tifus i sedam hiljada drugih bolesti, kao sudbina felaha u nilskoj Delti, sve sivo, sve bolesno, sve beznadno, sve antipatično, sve balkanska tužna provincija, gdje ljudi stanuju na smeću, gdje ljudi krepavaju kao pacovi, gdje slabokrvna djeca crkavaju od gladi i gdje se uopće krevapa više nego živi u ljudskom smislu […]

Skretati pozornost na prosjačku, zakulisnu bijedu nekih dekorativnih laži nije nikakvo naročito otkriće, ali kad se te dekorativne laži uzdižu na žrtvenik jednog samozaljubljenog idolopoklonstva, koje iz dana u dan sve više gubi najminimalniji smisao za procjenu istinitih vrijednosti, onda nam upravo ljubav za bijedu i neimaštinu naše stvarnosti nalaže da istini pogledamo u oči smionim i otvorenim pogledom.

Miroslav Krleža, in: Stefan Treskanica, Ukrudbene povjesnice, Zarez, XIV/346, p.25

Krleža

Quote

One thought on “Krleža

Leave a Reply